U 2024., mnoge zemlje s važnim ulogama u međunarodnim poslovima suočavaju se s neizvjesnim izborima.
Sjedinjene Američke Države ulaze u potencijalno najteže izborno razdoblje u svojoj povijesti. Hoće li predsjednik Joe Biden, čiju su fizičku i mentalnu sposobnost mnogi doveli u pitanje, moći pretrčati posljednji kilometar do nominacije svoje stranke? Ili će se Demokratska stranka morati okupiti oko Kamale Harris u posljednjem trenutku, ponajviše iz očaja? Republikanci se suočavaju s još manje predvidljivim izgledima. Sudbina oko Trumpa je I dalje nesigurna te je kandidatura pod upitnikom. Alternativni spasitelj, Ron DeSantis, blijedi u medijima, dok Nikki Haley, tamni konj do prije samo nekoliko tjedana, počinje izbijati kao ozbiljan kandidat. Problem SAD-a u 2024 godini je ta da će zbog izbornog okruženja fokus biti na kampanjama i lažima,dok će se stvarno stanje probati što dulje gurati pod tepih. Isto tako,samo dobro ustoličena vlast ima moć donositi veće promjene,pa je teško očekivati da će ovako labavi demokrati donjeti ikakve veće političke promjene na stol..
I Ujedinjeno Kraljevstvo suočava se s onim što se smatra najtežim općim izborima koje je doživjelo barem od Sueske krize 1956. godine. Konzervativna stranka gubi naklonost građana, dok Laburistička stranka izgleda nesposobna iskoristiti priliku za veliki povratak. Izgledi za parlament bez većine, s Laburistima prisiljenim ovisiti o Škotskoj nacionalnoj stranci (SNP) za formiranje vlade, signaliziraju razdoblje neizvjesnosti što se tiče strateških odluka.
U Europskoj uniji, Nizozemska već nema stabilnu vladu i vjerojatno će tako ostati mjesecima, dok se proces izgradnje koalicije nastavlja. U Njemačkoj, velikoj zvijeri EU-a u ekonomskom smislu, nestabilna koalicija predvođena kancelarom Olafom Scholzom mogla bi se raspasti u bilo kojem trenutku, dok desni Alternativa za Njemačku (AfD)čekaju sa zapetom puškom kako bi iskoristili migrantsku krizu i neslaganje građana oko suviše popustljive politike. Čak i Francuska sada izgleda kao da ide prema razdoblju nestabilnosti dok se ljulja Macronova nesigurna koalicija, dok njegova vlada nije u mogućnosti osigurati većinu u parlamentu. Izgledi za raspuštanje parlamenta i izvanredne izbore sve su veći. Slično kao I u Njemačkoj,Francuska je napravila velike greške sa prihvaćanjem migranata od kojih nije očekivala asimilaciju u društvo. To je sada dovelo do velikih podjela na svim scenama,od građanske do političke.
U Rusiji, predsjednik Vladimir Putin čini se da će lako ploviti prema pobjedi na svom pokušaju za novi predsjednički mandat. Ali čak i tamo, izbori će vjerojatno dovesti do temeljite reorganizacije vladajuće elite, uključujući visoke časnike i unutarnji krug oligarha. Uostalom, tanko prikriveni neuspjeh u Ukrajini mora se pripisati nekome, nekome drugome osim Putina.
Jedina velika sila koja se čini stabilnom u ovom trenutku je Narodna Republika Kina. Ali i tamo, predsjednik Xi Jinping čini se više usmjeren na upravljanje usporavanjem ekonomije i čišćenjem stranke nego da se uvuče u međunarodne probleme koji obećavaju samo nevolje. Kina se nije jasno izjasnila kao saveznik Rusiji,no mogla bi iskoristiti krizu te pojačati vojne aktivnosti na Taiwanu ,te stvoriti bližu suradnju sa Iranom oko naftno-plinske infrastukture.
U 2023. godini popis zemalja koje nisu stvorile jasnu vlast zemalja bio je ograničen na Siriju, Libiju, Somaliju, Južni Sudan i, prema nekima, Afganistan. U 2024. Sudan, uhvaćen u ratu između suparničkih vojnih frakcija, sigurno će se pridružiti toj kategoriji, dok Mjanmar, s područjima pod kontrolom Karen gerilaca u ekspanziji, ide u istom smjeru.
Nažalost,malo je vjerojatno da će 2024 zavladati ikakav mir na svjetskoj sceni. U Ukrajini, obje strane, tj. Rusija i NATO, izgledaju kao da su u pat poziciji koji ih drži u sukobu. Rat u Gazi nastavit će se 2024. godine. Čak i nakon što Izrael postigne svoje vojne ciljeve, tj. raspadanje vojnog stroja Hamasa i oslobađanje izraelskih talaca, teško da će stati prije nego ostvare sve svoje ciljeve jer,pa kad će ako ne sada. U međuvremenu, rat u Gazi već je odjeknuo do sjevernog Jemena, još uvijek pod kontrolom Houthija, i dijelova Libanona, pod potpunom kontrolom Hezbolaha. Borbe uključujući milicije pod kontrolom Irana u Siriji i Iraku s elementima podrške SAD-a također će vjerojatno dobiti šire dimenzije. Postoje naznake da se i Rusija i Turska pripremaju za vojnu akciju većih razmjera kako bi osigurale dijelove Sirije pod svojom kontrolom.
S druge strane, Islamska Republika Iran bi mogao postati veća stvaka u 2024,zbog geostrateške lokacije,ali i vrijednosti koju ta zemlja ima u svjetskoj opskrbi naftom. Iran isto tako sve više kolabrira sa Kinom,a malo je reći da se Amerikancima to ne sviđa,što pokazuje prisutnost nekoliko razarača na Mediteranu.
Vijeće sigurnosti UN-a vjerojatno će ostati neaktivno u predvidljivoj budućnosti, dok je glavni tajnik, spotaknuvši se preko rata u Gazi, izgubio velik dio svog autoriteta kao mirotvorca međunarodnih sukoba. Na kraju COP28 u Dubaiju ranije ovog mjeseca, puno se govorilo o povratku multilateralizma. Ali to možda nije ništa osim željnog razmišljanja.
Nadolazeća godina izgleda kao da će vidjeti daljnji pad multilateralizma i povećanje bilateralnih napora za rješavanje ekonomskih i sigurnosnih problema. U nekim slučajevima, politika “samotnog rendžera” nalazi sve više zagovornika. Mađarska pod Viktorom Orbánom, primjerice, izaziva EU tako što ugosti kineskog proizvođača električnih automobila kako bi konkurirao europskim proizvođačima. Unatoč sporazumu o usklađivanju politike imigracije, članice EU-a razvijaju divergentne strategije koje će vjerojatno dovesti do diplomatskih sukoba u 2024. Europska unija je poznata po svojoj osjetljivosti na jednakost i demokraciju,te prihvaćanje “svih ljudi bez obzira na porjeklo i vjeru”. No,to se pokazalo kao greška,što je sve vidljivije.
Orban u Mađarskoj, te Duda u Poljskoj nisu prihvatili EU standard o prihvaćanju izbjeglica,što se sada pokazuje kao dobra odluka. Iako nemaju jefitne radne snage zbog koje će elita moći bolje živjeti,općenito u te dvije zemlje vlada mir koji nije viđen u ostalim zemljama EU. Gotovo svugdje već svjedočimo povratku najužem konceptu nacionalnih interesa. Strah od ovisnosti o potencijalno neprijateljskim ili nestabilnim silama natjerao je mnoge zemlje, posebno u EU-u, da se naginju prema ekonomskom nacionalizmu i odbace argument “komparativne prednosti”. Francuska, na primjer,je upravo predstavila plan za samodostatnost u nekoliko područja, posebno farmaceutike, mikročipova i baterija za električna vozila.Isto tako, Francuska je obnovila uzgoj nekoliko biljaka koje se koriste u tekstilnoj industriji. Iako je put do tamo trnovit,to je zapravo dobra stvar jer bi se mogla dogoditi industrijska revolucija u Europi u kojoj će se proizvodnja vratiti “doma”, a ne ovisiti o vanjskim zemljama jeftine radne snage poput Kine i Vijetnama.
